skolioza

iskustvo jedne mame

Najteže je početi priču...
Mame koje će ovo pročitati nemojte se preplašiti, svaka od nas reagira drugačije.
Teško je pričati o nekim stvarima koje vas odma rasplaču kad se sjetite šta ste sve proživjeli uz svoje dijete. Pa da počnem...

Kada su mi djetetu prije 9 godina dijagnosticirali skoliozu, nisam imala pojma šta je to, kako izgleda i kakve mogu biti posljedice. Internet mi tada nije bio dostupan i jedina informacija koju sam znala bila je da je skolioza iskrivljenje kralježnice u većini slučajeva nastalo usljed naglog rasta.
Prolazile su godine u odlascima na kontrole u Klaićevu, mjenjanje ortoza, uporna vježbanja, da bi na kraju iskrivljenje ipak došlo na Cobb 50 st. i da bi nas poslali kod Prof. Kovača u KB Dubrava jer tamo šalju slučajeve koji više nisu za njih.

Ponovo čekanje jer su za preglede velike gužve i obavezno se naručuju. Prvi pregled kod Prof. Kovača smo napravili u siječnju 2006, i tada je rekao da se radi o izraženoj skoliozi u predpubertetskoj dobi, obavezno nošenje ortoze i operacija za 1-2 godine. Ponovo nova ortoza, koja je svako malo žuljala, redovite kontrole, duga čekanja na preglede, da bi nakon jedne rtg snimke profesor zaključio da se radi o izrazitom pogoršanju i potrebama
halo-trakcije pa je bilo potrebno obaviti preoperativne pretrage.

Nakon te kontrole zavladala je panika jer halo-trakcija je bila pojam koji nažalost nisam bila čula. A onda beskrajne noći traženja po internetu a sve što bi našla nisam mogla vjerovati da će moje dijete to morati prolaziti. I sama pomisao da joj moram prije objasniti šta ju čeka ubijala me. Ali ne preostaje ništa drugo, drugog izlaza nije bilo.

Konačno nakon iscrpljujućih pretraga, u kojima je u našem slučaju krenulo po zlu, jer naočigled zdravo dijete može imati bakteriju u nosu a da i ne osjeti jer nema nikakve smetnje, stigli smo u bolnicu.
Sam ulaz na odjel taj dan mi je izgledao ogroman, hodnik kroz odjel djelovao mi je kao tunel bez kraja. Osjećala sam se užasno preplašeno, a tek sad mogu zamisliti kako je bilo djetetu kraj mene. Iako ona nije odavala strah,
nesigurno smo krenule prema sestri. Kroz glavu su mi prolazile slike kreveta i kolica za halo-trakciju, iako ni sama nisam znala kako izgledaju zamišljala sam najgorje jer djete će mi tamo biti 4-6 tjedana a ja potpuna neznalica .
Za veliku pohvalu je doček sestre Andreje koja nas je odmah smirila i uputila na još neke pretrage prije nego je smjeste u sobu.

Nakon pretraga stigle smo u poznatu 11-icu, i onda šok. Na prvom krevetu spavala je djevojka sa haloom. Prvi tren mislila sam da ću se srušiti. Pa zar će taj obruč šarafiti mom djetetu u glavu??? Došlo mi da pobjegnem ali povratka više nije bilo. Moje djete se smjestilo na krevet i preplašeno gledalo. Djevojka koja je bila operirana pokušala nas je utješiti da to nije tako strašno kako izgleda, i da budemo vidjeli čim se Katarina probudi. A onda je Keti otvorila oči i nasmijala se. Poželjela nam je dobrodošlicu i stalno se vrtila u krevetu. Što sam je više gledala strah je polako nestajao. Objasnila nam je sve o halou, kako se stavlja, čemu služi, kako se najlakše snaći sa njim. Isprva mi je sve to izgledalo užasno teško. "Hoću li moći sve to izdržati, utješiti dijete kad će me trebati, kako ću???"
Katarinina mama mi je sve objasnila i dala na znanje da ju u svako doba mogu pitati sve šta me zanima.
Eto drage mame toliko da znate da na ovakvim mjestima nikad niste same...

A onda je i moje dijete dobilo "krunu". Nije bila kao iz bajke ali joj je puno pomogla. A onda su se počeli nizati dani. Kako sam mogla biti sa njom koliko sam htjela većinu vremena smo provodile zajedno. Ipak većinu stvari nije mogla obavljati bez tuđe pomoći. U svemu tome neki su dani tužniji a neki sretni. Djeca u sobi su se stalno izmjenjivala, dolazile bi uplašene cure sa neravnim leđima, proživite sa njima sve njihove boli nakon operacije, i one odu ravne i sretne a mi smo još uvjek tamo, dočekujemo nove. Dani prolaze a vi morate naučiti kako uvesti dijete sa kolicima u lift u samo nekoliko sekundi, kako prolaziti bolnicom a da vam ne zasmetaju komentari neupućenih osoba u vaš problem, kako se smijati kad vam nije do toga, kako razveseliti dijete kada je tužno i kad ga boli, vjerujte mi mislila sam da to neću moći izdržati ali kad ste tamo sve to nestane duboko u vama. A navečer kad sam odlazila iz bolnice suze bi nekontrolirano tekle, hiljadu misli bi prošlo kroz glavu ali... sutra je novi dan. Živjele smo za taj dan kad će proći operacija, kad će se leđa koliko toliko izravnati da se može konačno obući i da je prestanu zadirkivati i omalovažavati. Ali okolina u kojoj živimo je takva da ne prihvaćaju nečije nedostatke već se izruguju.

Napokon operacija!!!
Lipanj 2007.
Nisam vidjela sretnijeg djeteta toga dana od moje kćeri.
Jedva je dočekala, ujutro je išla prva tako da ju nisam ni vidjela tog jutra. A mene ubila napetost i iščekivanje završetka operacije. Uvjereni ste da će sve proći super a opet s druge strane svjesni ste rizika operacije. Dočekala sam Profesora koji je u par riječi rekao kako je prošlo i šta su radili. Nisam bila svjesna ni prostora ni vremena oko sebe samo sam čekala da je vrate na odjel. Napokon voze krevet. Čujem glas: "Ajde mama jednu pusu pa se vidite kad je smjestimo." Nemogu opisati taj osjećaj kad vidite svoje dijete blijedo i izmučeno a znate da mu nemožete nikako olakšati.

Sve je prošlo u redu, drugi dan je već bila na nogama i hodala. Nisam mislila ni da će se tako brzo oporaviti, ali upornost i želja da opet bude ravna bez grbe na leđima bila je jača od svega. Zato drage mame vaša podrška djetetu je najvažnija. Na kraju najljepše je vidjeti osmjeh i zadovoljstvo na licu djeteta kad obuće haljinu za koju je mislila da nikad nebude mogla nositi jer joj neravnine na leđima to nisu dopuštale.

Na kraju ove poduže priče moram napomenuti da u našem slučaju, iako djeluje hladno i nedostupno, Prof. Kovač je sjajno obavio operaciju i velika mu hvala, kao i svim zaposlenima na odjelu ortopedije jer su divni. Ali moram i napomenuti da su predivna i djeca koja su u to vrijeme bila na odjelu, neću ih imenovati da koga ne preskočim jer tamo smo bili jedna obitelj. Mislim da su tamo svi u dobrim rukama.

Evo bilo je to iskustvo jedne mame, na sreću, više lijepih stvari nego loših iako ima ljudi sa još većim problemima i kojima je puno teže nego meni. Ali mame znajte da niste same. Ako ikako mogu pomoći e-mail adresa je kod
Ivane. Lijep pozdrav svima.!